Uticaj vlasti u Srbiji na ovu 43. crnogorsku vladu je veći nego što je bio na prethodnu, a znamo da ni na nju nije bio mali, kaže u razgovoru za Danas Damir Šehović, predsednik Socijaldemokrate Crne Gore i poslanik u crnogorskoj skupštini.
Pre svega, dodaje, zato što je prethodna vlada, a posebno premijer Zdravko Krivokapić, bila samoinicijativno submisivna u odnosu na zvanični Beograd, dok ova vlada ima jasne dogovore sa Beogradom u vezi sa načinom na koji će funkcionisati i šta će joj biti prioriteti.
* U čemu se najviše ogleda uticaj predsednika Srbije na novu manjinsku vladu CG? Nedavno ste kazali da je Krivokapićeva vlada iznedrila „Evropa sad“ dok Abazovićeva vlada nudi „Vučića sad“.
Na prvom mjestu, pogledajte kako je 43. Vlada formirana: osnovni razlog formiranja manjinske vlade je trebao da bude obezbjeđivanje podrške od makar 49 poslanika, koja bi bila dovoljna da se riješi pitanje vd statusa u sudstvu i tužilaštvu, ali i postigne dogovor oko izbornog zakona.
Ipak, Abazović je svjesno srušio taj koncept zbog insistiranja da SNP, koji je pune tri decenije, kao najvjerniji saveznik Slobodana Miloševića, bio na pogrešnoj strani istorije, po svaku cijenu mora ne samo biti prisutan u „evropskoj“ Vladi, nego i dobiti tačno šest ministarskih mjesta, potpredsjedničko mjesto i poziciju predsjednika parlamenta.
Zaista nije potrebno baviti se politikom, da biste shvatili da takvi nerazumni postupci, pogotovo u ovom geopolitičkom momentu, nemaju ama baš nikakvo utemeljenje u logici. Osim ako – to nije ranije preuzeta obaveza Abazovića, što je sad sasvim izvjesno.
Gdje ćete bolju potvrdu navedenog od činjenice da ova, 43. crnogorska vlada, oročena na manje od godinu dana, u vrh svojih prioriteta ne postavlja životne i evropske teme, već Otvoreni Balkan. I ne samo da ga postavlja na pijedestal, već evo mjesec ipo od izbora nove vlade, našim zvaničnicima je to gotovo jedina tema.
Opet – nema logike. Osim u slučaju da neko, tokom tajnih razgovora van Crne Gore, dao takvo obećanje. A ja vam tvrdim da – jeste.
*Imamo Berlinski proces a zagovara se Otvoreni Balkan. Nedavno je na 30. sesiji Igmanske inicijative ocenjeno da je Otvoreni Balkan neprihvatljiv za CG i BiH te da nemaju poverenja u srpske vlasti.
Pitajte nekoga od naših zvaničnika koji podržavaju Otvoreni Balkan šta tačno ta inicijativa podrazumijeva – uvjeravam vas da neće znati.
Štaviše, i sami predstavnici vladajuće URA-e iz koje dolazi premijer, saopštavaju da Otvoreni Balkan ne nudi ništa novo za Crnu Goru u odnosu na postojeće inicijative, kakav je Berlinski proces.
Osim toga, prema najnovijim istraživanjima, većina građana Crne Gore ne zna ni šta je Otvoreni Balkan. I to je rezultat činjenice da se ta inicijativa evidentno promoviše u političke, a ne ekonomske svrhe u Crnoj Gori, jer niti jedan zvaničnik i Vlada generalno, nije ponudio detaljnu elaboraciju benefita.
Licemjerno da nam benefitima slobodnog kretanja ljudi, roba i kapitala maše država koja je jedna od svega nekoliko na tlu Evrope koja ni nakon punih 17 godina od apliciranja nije uspjela da okonča pregovore oko pristupanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, čija je Crna Gora odavno punopravna članica
Svakako da ne ulazim u koristi pomenute inicijative za Srbiju, Sjevernu Makedoniju ili pak Albaniju, niti na to imam pravo. Uvijek kada Socijaldemokrate govore na ovu temu, govore isključivo sa aspekta interesa i pozicije Crne Gore.
A to nam daje za pravo da konstatujemo da je Otvoreni Balkan kukavičje jaje koje nam se podmeće, odnosno omča o vratu procesu evropskih integracija u Crnoj Gori, i da se iza te ideje zapravo krije ideja zatvorenog, od Evrope suštinski izolovanog regiona, koji bi služio isključivo interesima Aleksandra Vučića i onima čije interese na Balkanu zastupa.
Uostalom, podrška šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova inicijativi Otvoreni Balkan dovoljno sama za sebe govori.
Ako se sa političkog vratimo na ekonomski teren, možemo kazati da je licemjerno da nam benefitima slobodnog kretanja ljudi, roba i kapitala maše država koja je jedna od svega nekoliko na tlu Evrope koja ni nakon punih 17 godina od apliciranja nije uspjela da okonča pregovore oko pristupanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, čija je Crna Gora odavno punopravna članica.
Da ne pominjemo da bi dodatna liberalizacija režima trgovina mogla katastrofalno da se odrazi na domaću proizvodnju, što bi povećalo i onako visok trgovinski deficit, te izazove koji bi nastali u dijelu sistema bezbjednosti hrane, kao i mnoge druge.
Dakle, nije ovdje riječ samo o nepovjerenju, koje svakako postoji, ili pak političkom aspektu, koji svakako jeste dominantan, već i o činjenici da suštinski vidimo mnogo otvorenih pitanja, a odgovora, osim nasilne prazne priče – nemamo.
Prosto, sa političke ravni, nemamo ništa do prisilu sadašnjih crnogorskih vlasti, a sa ekonomske ravni – ništa do otvorena pitanja.
Bili bismo više nego neozbiljni da zatvorimo oči na to.
-Crnogorski mediji su nedavno objavili vest o smeni dugogodišnjeg načelnika uprave bezbednosti i prvog operativca BIA Marka Parezanovića koja je u Srbiji prošla ispod radara. Abazović je tokom premijerskog sata priznao da je imao kripto telefon, kazavši da “ni kripto telefon ni Sky aplikacija nisu nelegalni”. Priznao je da se sastajao sa “mnogima iz bezbednosnih službi okruženja”. Da li je, između ostalog, kao rezultat toga došlo do imenovanja nekih ljudi iz BiA, kako su pisali CG mediji, za savetnike u vladi u Podgorici?
Od samog dolaska Dritana Abazovića na vlast, u kontinuitetu se pojavljuju informacije, potkrijepljene činjenicama, da crnogorska vlada ne funkcioniše kao vlada nezavisne, suverene zemlje, već da je pod konstantnim uticajima sa strane.
Podsjetiću vas da je takozovana ekspertska, 42. crnogorska vlada, koja se ispostavila klero-nacionalističkom, projekat Dritana Abazovića, za koji nas je ubjeđivao da je odličan. U kojem je on, ne slučajno, kao desna ruka smijenjenog Zdravka Krivokapića, na čelu bezbjednosnih službi. Istih onih koje su izvršile desant na Cetinje 4. i 5. septembra, a samim tim i desant na srce Crne Gore.
Podsjetiću vas i da smo imali priliku da gledamo fotografije sa tajnih sastanaka Abazovića sa bivšim ambasadorom Srbije u Crnoj Gori Vladimirom Božovićem, koji je proglašen za personu non grata jer se na najbrutalniji način miješao u unutrašnje stvari Crne Gore, davao političke izjave i provokatorski Podgoričku skupštinu nazivao „oslobodilačkom“, ugrozivši na najgori način diplomatsko gostoprimstvo.
Šta je Abazović imao da dijeli ili prima k znanju na tim tajnim sastancima, možemo da pretpostavljamo.
U krajnjem, valja se podsjetiti upravo saradnje sa Parezanovićem, kako Zdravka Krivokapića, koji je fotografisan sa tada drugim čovjekom BIA-e, tako i Abazovića sa beogradskim vlastima. Da sumiram, sada na čelu države imamo čovjeka koji ne odgovara na novinarska pitanja koliko je u posljednjih godinu dana puta bio u posjeti Beogradskim vlastima, jer – ne može.
A ne može jer je u posjeti Beogradu bio zvanično samo jednom, a nezvanično – više puta.
Dakle, dozvolićete da kad na čelu države imate takvo lice, iza kojeg imamo nacionalističku 42. vladu i 43. koja pokušava da nas silu-na-sramotu ugura u Otvoreni Balkan, imamo puno pravo da budemo ne sumnjičavi, nego ekstremno kritični.
Uostalom, pogledajte političku i društvenu situaciju u Crnoj Gori otkad je Dritan Abazović na vlasti – političko, društveno i vrijednosno posrnuće, kompromitovan bezbjednosni sektor i izuzetno velika politička i nacionalna polarizacija.
To su rezultati Abazovićevog „pomiriteljskog“ rada i to nam daje za pravo da kažemo da njegovi eksperimenti od vlada, sastavljeni pod uticajima i pristiscima, Crnoj Gori dokazano ne donose ništa dobro.
*Postoje informacije da dokument temeljnog ugovora sa SPC uopšte ne postoji u vladi Crne Gore, dok mediji u Srbiji njegovo potpisivanje najavljuju za kraj meseca. Da li je to istina?
Temeljni ugovor, koji to inače suštinski nije, biće po najavi ministra pravde Marka Kovača, potpisan do kraja narednog mjeseca, a građani još ni slova od te skoro usaglašene verzije nijesu vidjeli. Upravo zato su Socijaldemokrate i pozvale Abazovića da ga urgentno objavi, budući da je javnosti potrebno vrijeme da se sa istim upozna.
Dakle, ne znam kako neko ko iole objektivno posmatra procese u Crnoj Gori, može da gleda na činjenicu da se Temeljni ugovor više od godinu dana krije od javnosti, te da je tu praksu iz Krivokapićevog kabineta Abazović samo nastavio, iako je, dok je bio vicepremijer, sa lagodne pozicije pozivao tadašnjeg premijera Krivokapića da Ugovor objavi.
Prosto, nije normalno da se bilo koji ugovor toga tipa, koji će biti potpisan u ime građana demokratske Crne Gore, od tih istih građana uporno krije. I uostalom, nije racionalno očekivati da to ne otvara brojne sumnje.
Dakle Socijaldemokrate jesu i uvijek će biti, za poštovanje prava svih vjerskih zajednica, kao i za potpisivanje pomenutog ugovora, ali samo u skladu sa zakonima i Ustavom Crne Gore, odnosno sa pravima i obavezama koja su jednaka za svaku vjersku zajednicu, što cijenim da nije neracionalno, već naprotiv.
Cijenim da je to minimalni zahtjev nekoga ko je objektivno nastrojen politički subjekat.
Potrebno da građani prozru politiku u kojoj ih političari “mire”, a zapravo redistribuiraju prava svih građana prema svojim ličnim preferencijama, nazivajući to pravdom i pomirenjem
Ono što je sigurno jeste da će se Socijaldemokrate svim političkim i pravnim sredstvima boriti da bude tako.
Jer, mi najzad moramo shvatiti da samo ako svoje države gradimo tako da niti jedna zajednica nema više prava u odnosu na ostale, ne samo vjerska već nacionalna i svaka druga, svima će nam biti bolje.
Nas upravo lažno “pomirenje” sa lošim politikama, koja se vodi na osnovu ličnih dilova, vuče u animozitet. Građanima Crne Gore nema bližih, i geografski i istorijski, od građana iz regiona, uključujući Srbiju, i obratno.
I ja vam garantujem da niti građani Crne Gore, uključujući one izuzetno procrnogorski nastrojene, niti građani Srbije, uglavnom ne stoje iza retrogradnih politika koje im se podmeću ovih dana.
Stvar je u tome je potrebno da građani prozru politiku u kojoj ih političari “mire”, a zapravo redistribuiraju prava svih građana prema svojim ličnim preferencijama, nazivajući to pravdom i pomirenjem.
Građani Crne Gore i Srbije se nijesu ni svađali, pa nema potrebe da ih neko miri, a posebno ne Abazović. Svađa se loša politika, ali zato nju treba kažnjavati na izborima, a ne nagrađivati pristajanjem na trule kompromise, poput najnovijeg sa manjinskom vladom, u kojima je SD odbila da učestvuje. I ponosna je na to.
*Zbog čega se Demokrratski front i ne čuje više u parlamentu, a važili su za najbučniju partiju, pretili protestima nakon što je formirana manjinska vlada?
Dobra opservacija, koja govori sama sa sebe. Zašto se Demokratski front, koji je od svih političkih subjekata najpoznatiji po vaninstitucionalnim i prilično otvorenim načinima borbe, sad zaćutao?
Zašto, uostalom, nema gotovo ni riječi o formiranju Abazovićeve vlade u medijima u Srbiji? Pa zato što je Vlada formirana onako kako sam vam saopštio u odgovoru na prvo pitanje – tajnim i ličnim dilovima, koje smo prepoznali i sa indignacijom odbili.
Zašto je bivšoj ministarki Vesni Bratić smetala vaša slika na zidu u zgradi Ministarstva prosvete, na čijem ste čelu bili, pa je skinula početkom februara. Da li je slika vraćena?
To biste već morali da pitate ministarku Bratić. Ne znam da li je vraćena, ali meni lično je to zaista nevažno. Ja sam ozbiljan čovjek koji je u politici jako dugo i koji politiku promišlja, vjerujem i nadam se, državnički.
Ono što je važno ovdje jeste da smo uopšte bili u poziciji da imamo ministre koji, umjesto da su hodajuća odmjerenost i promišljenost, bili su jedna čudna grupa neartikulisane mržnje prema svemu sekularnom i crnogorskom, što je u značajnoj mjeri i proizvelo tenzije.
I što smo njima takvima dozvolili da svoju ličnu i svaku drugu frustraciju pretvaraju u zvaničnu državnu politiku. I za to, ponavljam, treba da smo zahvalni isključivo sadašnjem premijeru, jer nam je baš one te „oslobodioce“ doveo na vlast.