
1. Kako ocjenjujete komunikaciju donedavne vlade, insistiranje na uvođenju religije u javni diskurs, ali i obrazovne ustanove, kao i to što je Temeljni ugovor, osim djelova koji se pojavljuju po medijima, još uvijek nepoznat? Da li prepoznavanje tih činjenica pojedine partije procrnogorske orijentacije čini neprijateljima SPC?
Nije prirodno, normalno niti legitimno, da se ugovor, za koji ne znam da li ima karakter temeljnog, ali zvaćemo ga tako, krije od građana u čije će ime biti potpisan. Zna se koji podaci i informacije mogu biti proglašeni tajnim, i nije mi poznato da je među njima dokument poput Temeljnog ugovora. Naprotiv. Ne vidim ni jedan razlog da se sa njim ne upozna i Skupština, kao naravno i čitava javnost.
Stav Socijaldemokrata sa kojim se već izlazilo jeste: Temeljni ugovor-da, ali samo pod istim uslovima kao i sa drugim vjerskim zajednicama, i poštujući Ustav i zakon ove zemlje.
Pitanje uvođenja crkve u obrazovne ustanove i javni diskurs je osjetljivo, ali hajde da razgovaramo o tome ako mislimo da rješavamo taj očigledan problem. Dakle, Socijaldemokrate su snažni zagovornici slobode vjeroispovijesti i cijenimo da je to intimno pravo u koje niko nema moralno ni zakonsko pravo da zadire. Istovremeno, jednako branimo svakim atomom snage pravo građanske Crne Gore da živi u zajednici slobodnoj od uticaja bilo koje vjerske organizacije.
Nerijetko pak možemo čuti argument da je u velikom dijelu razvijenih zemalja redovna praksa da se prenose vjerski obredi, a vjeronauka izučava u školama. Tačno. Uz jednu ogromnu i trenutno nepremostivu razliku: društveni kontekst. Piće koje prija zdravom čovjeku, bolesnom može značajno da škodi, te evidentno nije do teme, nego do društva u kojem se obrađuje.
Ne možete u društvu napetom kao struna zbog sastavljanja vlade sa teokratskim elementima, opušteno kandidovati temu naglog i sveopšteg ulaska crkve u sekularni ambijent i reći da je to “normalno na zapadu”. Jer takvo žmurenje na kontekst onda kandiduje vas… ili za provokatora, ili za vrlo neznavenog predlagača.
2. “Iznevjerena izborna volja” se sada nerijetko može čuti na protestima povodom formiranja manjinske vlade, ali i kao izgovor za nesazivanje skupštinskog zasijedanja. Kako to komentarišete?
Šta je izborna volja? Izborna volja su glasovi, pretočeni u mandate, i predati u ruke poslanicima da njima savjesno “raspolažu”. Zato trenutno imamo čudnu, a ja bih rekla i bizarnu situaciju: određeni politički subjekti ne daju drugima da raspolažu sopstvenim mandatima kako cijene da je najbolje, nego kako oni misle da treba. I isti ti koji zadiru u samu srž izborne volje prisvajajući tuđe mandate, govore o “odbrani izborne volje”.
Još gorom mi se čini otvorena politička ucjena u vezi sa nezakazivanjem sjednice 3. marta, gdje je jasno rečeno da će ona biti zakazana ako se dosadašnja parlamentarna većina dogovori. Dakle, mi trenutno imamo skupštinu u zarobljeništvu, a njeno oslobađanje zavisi od lične procjene Demokratskog fronta. Cijenim da ovaj politički subjekt i svi oni koji takvo ponašanje podržavaju, sebe u potpunosti delegitimišu kao borce za pravo i pravdu.
Svi politički subjekti će raditi onako kako cijene da treba, njihovi glasači će to nagraditi ili kazniti i to se zove izborna volja. A stavljanje tapije na tuđe mandate se ne zove izborna volja, već njenim urušavanjem.
3. Kakva je situacija sa ženama u politici kada je riječ o Crnoj Gori? Da li su više izlozene napadima i zašto?
Decenijama unazad, baš kao i danas, žene su se masovnije pojavljivale u određenim profesijama tek onda kad bi muškarci počeli iz njih da se povlače kako bi prešli u plaćenije branše. Tako je bilo sa profesurom, tako je bilo sa javnom upravom…
Prostori koje žene treba da “osvajaju” danas dominantno su politika i biznis. No ono što značajno otežava jesu učestali napadi na one žene koje se nešto glasnije i vidljivije, bore za svoje ciljeve. Napadi po osnovu pola nailaze na posebno plodno tle u zemljama u kojim demokratska kultura nije dovoljno zrela da bi kolektivno, umjesto žene, osudila i prezrela onoga ko takve nepodobštine plasira.
Nakon napada na poslanicu Vuksanović-Stanković i nekoliko drugih žena iz javnog života, imali smo snažnu reakciju javnosti, što je odlično. S tim što cijenim da mnoge dobre namjere, poput ove, nerijetko pogrešno komuniciramo: mi prijetnje zakonskim kaznama adresiramo na onoiga ko je inicijator napada, ali žaljenje i neprijatnost adresiramo na ženu koja je “meta”. No onoga trenutka kad shvatimo da nju ne treba žaliti niti treba da nam bude neprijatno u njeno ime, već u ime onog člana društva sa bezmalo čudnim svjetonazorima, znaćemo da smo kolektivno prešli na potpuno novi nivo kada je riječ o pravima žena.
Cijenim važnim da istaknem još jednu temu koja se pogrešno komunicira i time pravi dodatni problem: prava žena, onako kako ih mi u Socijaldemokratama vidimo, ne znače insistiranje na poslovnom pozicioniranju kao isključivoj mjeri uspjeha. Pravo žene znači da ona ima izbor, uključujući onaj da se posveti domaćinstvu i djeci na primjer, koji je jednako legitiman. Tačno je da takva odluka sobom nerijetko nosi i rizike ekonomske zavisnosti, ali i sve druge opcije nose svoje rizike. Dakle, ženi je potreban prije svega izbor, nikako “propisivanje” mjere uspjeha. Uspješne smo samo onoliko koliko smo zadovoljne.
Na kraju, da bi se u ovoj oblasti napravili pomaci, oni zahtijevaju promjenu paradigme po kojoj sad funkcionišemo, a to je da su se ženi “otvorili” novi prostori za profesionalni uspjeh, ali da se podrazumijeva da je i dalje isključivo ona zadužena za sve kućne poslove, te brigu o djeci. U takvim uslovima, ženi koja stremi profesionalnom uspjehu i koja, formalno gledano ima mogućnost za to, suštinski je napredovanje u startu otežano.
Zato, kad sve sumiramo, formalno jesmo napravili pomake, no od promjene zakona do promjene načina razmišljanja, dug je put.
4. Godinama ste radili u oblasti odnosa sa javnošću. Kako biste ocijenili javni diskurs?
Javni diskurs je, nažalost, na nikad nižem nivou, i on je proizvod potpunog nedostatka samokontrole na javnoj, posebno političkoj sceni, za koju građani i dalje vjeruju da je najbolje što imamo. Mislim da novi tim u SD ima potencijal da iskorači u jedanu drugu vrstu dijaloga: informisanog i ozbiljnog, umjesto verbalnog blata u kojem se nerijetko svi valjamo.
Istovremeno, oblast koja se tiče medijske scene, za početak, traži ozbiljno unapređenje, a društvene mreže, iako se u velikom dijelu ne mogu normirati, mogu biti predmet kvalitetnije reakcije onih djelova Ministarstva javne uprave koji se bave prijavama za cyber nasilje.
Cijenim da je Crna Gora negdje na pola puta kada je riječ o nalaženju te tanke, ali jasne granice između slobode govora i dopuštanja verbalne agresije i govora mržnje pod izgovorom slobode govora.
Upravo tu nadležni organi, ali i progresivne snage na javnoj sceni, imaju važnu i osjetljivu odgovornost: da insistiraju na slobodi, ali da istovremeno ne dozvole da nacionalizam, ekstremizam i pozivanja na agresiju postanu legitimni dio javnog prostora. Jer to nije nikakvo osvajanje slobode. To je njeno uništavanje.
Odbijanje da ekstremizam, verbalno nasilje, agresiju i govor mržnje “uvrstite” u slobodu govora nije ograničenje prava. To je odbrana demokratije. Baš kao što političaru možete da kažete da radi katastrofalno i da treba da ode, tako bi dobro trebalo da promislite prije nego članu LGBT zajednice poručite da ovdje nema mjesta za njega.
Kad malo zastanemo, nije tu granicu baš tako teško naći. Samo treba volje. I lične i institucionalne zrelosti.