U vremenu “slobode” od 30. avgusta na ovamo, za crnogorsnu političku scenu se može reći svašta, ali samo ne da je dosadna. Možda je kum Žoržo na poziciji prolaznog premijera najbolje stanje definisao kao čudo neviđeno.
Ali u galeriji likova koji su iz nekog mraka preko noći došli u prvi plan izdvaja se jedan. Riječ je o ženi koju šira javnost, a posebno ona koja sada pripada opozicionom korpusu, iz vremena mraka, pamti po štiklicama šare leoparda. Kad se bolje razmisli, te štiklice se urezaše u sjećanje, ne zbog upečatljive šare, već vjerovatno iz straha, jer naša junakinja zaprijeti da će da gazi nevjernike.
Da je strah često iracionalna pojava, dokaza i ovaj primjer, jer Marinino gaženje nevjernika nije bolno za nas opozicionare, štaviše godi kada gledamo kako Marina gazi svoje saradnike, svoje koalicione partnere, a nerijetko i premijera i Vladu, a kako oni samo glasno ćute.
Posebno je aktivna scena ovog teatra apsurda u NP Durmitor. Jer ne možemo da se ne sjetimo prošlogodišnjeg lamenta koalicije stvorene za spas NP Durmitor, a koju su činili lokalna opozicija, NVO sektor, nezavisni mediji, a po ovom pitanju i veći konstituent lokalne vlasti. Crnogorska javnost je bila zasuta tekstovima u kojima je govoreno o klici novog virusa koji će ugroziti opstanak JP NPCG, a posebno Durmitora, aludirajući na bivšeg direktora ove firme. Kao srž problema isticalo se koliko NP Durmitor doprinosi ukupno, i u prihodu i u svemu ostalom, javnom preduzeću, a kako Žabljak malo dobije. Lamentiralo se nad socijalnim stanjem radnika, a najveći problem je bilo što se ni za kadrovska pitanja po njihovom viđenju nije pitao niko sa Žabljaka, vec neko iz Podgorice (usput da pomenemo, zaposleno 5 novih radnika za 4 godine). Uglavnom, obećavala se jaka i istrajna borba za nezavisnost parka, ili makar osamostaljenja njegovog računa i kadriranja, jer se o tako bitnim stvarima odlučuje na Žabljaku.
I onda dođe sloboda i Marina kao njen vjesnik, a oni najglasniji preuzeše odgovornost da spasu Durmitor i da ga vrate Žabljačanima, pa makar što su obećali da se o Durmitoru odlučuje na Žabljaku, aferim.
No Marina reče ne, pa tako samo za 10-ak dana učinje čast novom direktoru da upozna 9 novih ljudi, sopstvenih zaposlenih, koje posla Marina. Zaposlenih koji, po kazivanju iz firme, imaju platu 50-ak eura manju od samog direktora, a bezmalo duplo veću od ostalih kolega koji rade godinama. Kriterijum za izbor je svima poznat, saopštila ga je Marina u kameru prije neki mjesec. A oni ćute i trpe, jer ipak, vlast je to. Ali zašto misle da ih niko neće pitati đe nestade onaj lokal-patriotizam i kako klica virusa uništenja firme postade klica uništenja hrabrosti velikih boraca?
Uglavnom, Marina, bog ti zdravlja dao, deri dok možeš, i hvala ti što nas nauči kako s njima treba. Brzo će nam valjati tvoj recept.