Taman smo mislili da smo izašli iz priče o Srebrenici, kad eto premijera Krivokapića, čitava 43 dana poslije, da nas preko društvenih mreža sve podsjeti da on “I dalje je istog stava da je rezolucija o Srebrenici bespotrebna”. Zato, na početku, mi podsjećamo premijera da smo i mi u Socijaldemokratama, čitava opozicija, većina parlamentarne “pozicije” i ubjedljiva većina građana takođe istog stava – da on nema ni političkih niti drugih kapaciteta da bude premijer, te da treba već jednom da podnese ostavku. To je danas saopštio potpredsjednik Socijaldemokrata Damir Šehović.
“Premijer Krivokapić i njegov kabinet se ovih dana se, umjesto državom, bave pisanjem političkih saopšenja ispred Vlade, a njegovi ministri uporno izbjegavaju parlamentarna saslušanja ili dijele otkaze po dubini i širini, a ponegdje bogami i čitava tri litra ulja “narodu”, kako bi premijer nazvao građane. U svom tom haosu, od nezapamćene “čistke” nekih od najboljih prosvjetnih radnika i postavljanja ljudi koji ne bi smjeli da se primaknu školskom dvorištu, a ne da vode školu, pa sve do čudnih i promašenih ekonomskih poteza, premijer ne nađe za shodno da se oglasi. Ali je zato našao za shodno da mjesec ipo nakon rezolucije o masovnom pokolju preko 8000 ljudi u Srebrenici, doda nešto na tu temu. Na taj način je samo pokazao da se uopšte ne razlikuje od ministra pravde i ljudskih i manjinskih prava, čije je razrješenje zatražio od Parlamenta, sada je očigledno ne zbog nesaglasja sa njegovim anticivilizacijskim stavovima, nego isključivo zbog političkog kalkulanstva.
Nešto što je klasičan politikantski potez wannabe političara: pisnuo nije prije usvajanja Rezolucije, jer je znao da mora biti usvojena, a kad je sve prošlo ne možemo da živimo od njegovog lamentiranja i naknadne pameti, samo sad kako bi ugodio nekim drugim, politički i drušveno jakim subjektima koji su bili protiv njenog usvajanja.
Ovakav nivo političkog bezobrazluka i kalkulantstva sa 8000 nevino stradalih svojstven je samo onima koji nemaju mudrosti i saosjećaja, a ni političke zrelosti. A takvi ne bi trebalo da vode ni trafiku, a ne državu. Zato još jednom pozivamo premijera da najzad ode sa mjesta za koje svi vide da mu je greškom pripalo, iako jedino on to uporno i inadžijski poput djeteta, odbija da vidi. Bojimo se samo da ćemo svi zajedno, dok taj inat prođe, biti povedeni u ekonomsku i ideološku propast. I to tako duboku da me podsjeća na onu rečenicu: “Pa sve da je namjerno radio, ne bi ovoliko mogao da omaši”.